Biografija

JAKOV SEDLAR rodio se 6. studenoga 1952. u Splitu. Tamo završava gimnaziju, a 1972. dolazi u Zagreb. Upisuje Filozofski fakultet (Jugoslavenski jezici i književnosti i Filozofiju) koji završava 1977. Iste godine upisuje kazališnu i filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Apsolvirao je 1981.

U Splitu , 1966. godine počinje igrati vaterpolo, postaje prvotimac „Jadrana“ i reprezentativni kandidat. Odigrao je 34 utakmice za mladu reprezentaciju Jugoslavije. 1972. iz „Jadrana“ prelazi u zagrebačku „Mladost“, tada najbolju momčad svijeta (generacija: Stipanić, Bonačić, Lopatny, Poljak…). Zbog ne-dobivanja ispisnice iz splitskog kluba (koju su mu u Splitu davali ukoliko prijeđe u neki od beogradskih klubova) nije smio tri godine nastupati u Jugoslavenskoj vaterpolo ligi. U to vrijeme igra samo međunarodne utakmice, a 1975. s „Mladosti“ osvaja Kup europskih kupova i Superfinale Europe (pobjedom protiv beogradskog „Partizana“ u Ljubljani , 11:10), što je zapravo bila titula najboljega kluba na svijetu. Športsku karijeru završava u „Mladosti“ 1989. godine.

Godine 1992. Georgij Paro, najpoznatiji hrvatski kazališni redatelj i novoizabrani intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu , postavlja ga na mjesto ravnatelja Drame središnje nacionalne kazališne kuće. U četiri godine vođenja Drame na repertoaru su tekstovi Shakespearea, Molliera, Krleže, Brešana, Marinkovića, Goldonija …, a režiraju ih najpoznatiji hrvatski redatelji poput Koste Spajića, Georgija Para, Božidara Violića, Ivice Kunčevića… Tijekom svoga mandata odveo je ansambl Drame na tri svjetske turneje (Europa, USA i Canada, Južna Amerika, Afrika, Australija, Novi Zeland).
Godine 1996., na nagovor prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, postaje prvi hrvatski kulturni ataše u USA (New York). U New Yorku ostaje do 2000. , gdje organizira mnogobrojne aktivnosti koje su promovirale hrvatsku kulturu.

Nakon povratka iz USA i dolaska lijeve koalicije na vlast, bio je postavljen na mjesto blagajnika u HNK-u. Nakon toga radi kao savjetnik intendanta za medije u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.
U kazališnoj karijeri režirao je 37 predstava u profesionalnim kazalištima i grupama u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu, Novom Sadu, Somboru,Tuzli, Mariboru i Mostaru.
Nagrađen je za režiju najbolje predstave na Gavellinim večerima 1982. („Partija remija“ s Mirkom Vojkovićem i Vjerom Žagar-Nardelli), te 1983. na festivalu Malih scena u Novoj Gorici (Slovenija) za predstavu „Bent“ (Vicko Ruić, Željko Vukmirica, Boris Miholjević…).
Predstava „Macbeth“ proglašena je najboljom gostujućom predstavom u Australiji 1996. Predstave su mu igrane u Europi, USA, Canadi, USA, Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu…

U filmskoj karijeri producirao je i režirao preko 110 filmova koji su prikazivani na mnogobrojnim festivalima i tv postajama (Venecija, Los Angeles, Kijev, New Delhi, Šangaj, Nashville, Miami, Haifa, PBS, ABC, SBS, Jewish Life TV, Ukrajinska tv, Arte, HTV…).
Dobio je nekoliko prestižnih hrvatskih i međunarodnih nagrada među kojima se ističe nagrada publike za najbolji film na Hrvatskom festivalu igranog filma u Puli (1995.) za film „Gospa“.
Za isti film dobio je u Varšavi nagradu kao najbolji katolički film te godine u svijetu. Inače, svjetska premijera toga filma održana je u najvećoj dvorani (Radio City Music Hall) u New Yorku, koja je bila rasprodana (5.375 mjesta), a film je imao (kao, do sada, jedini hrvatski film uopće) i redovitu kino distribuciju u USA.
2016. režirao je dokumentarni film „Anne Frank nekoć i danas“, po prvi put realiziran Dnevnik Anne Frank na arapskom jeziku kojega je snimao u Izraelu, ali i u Gazi. Film je imao američke premijere u New Yorku i Los Angelesu.
Za film „Jeruzalemski sindrom“ koji je režirao zajedno sa sinom Dominikom ,dobio je nagradu za Kulturu političkog dijaloga na jednom od najvažnijih svjetskih festivala u Veneciji (2004.).
Za glazbeni video spot „Mjesečeva sonata“ ( s cellisticom Anom Rucner i Azamatom Nabiuldinom kao izvođačima) tijekom 2011. dobio je sedam prestižnih svjetskih nagrada od kojih se ističu Grand Prix u Lecceu (Italija) ,i Berlinu , također Grand Prix, kao najbolji video spot na svijetu u kategoriji glazbenoga spota.
Za dokumentarni film “Kuće svijetlosti, priča o hrvatskim svjetionicima” 2022. dobio je nagradu na festivalima u Španjolskoj, Portugalu i Hrvatskoj kao najbolji dokumentarni film na svijetu u kategoriji kulturnog turizma.
Za glazbeni spot „Vivacissimo“ (s pijanisticom Marijom Pranjić kao izvođačem) dobio je 2012. Grand Prix u Lecceu.
Dobitnik je nagrade Ujedinjenih naroda „Star of Harmony “ (1997.) koja se dodjeljuje osobama koje rade na povezivanju naroda i zemalja preko kulture.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Ordenom s likom Marka Marulića, za zasluge u kulturi i Ordenom hrvatskog tropleta.
Dobitnik je i Nagrade grada Zagreba 2017. godine.
Devetnaest njegovih filmova nalaze se u arhivu Muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu, najpoznatijeg svjetskog muzeja Holokausta, a tri u Muzeju dijaspore u Tel Avivu.

GLAZBENI VIDEO SPOTOVI

Mjesečeva sonata (s cellisticom Anom Rucner i plesačem Azamat Nabiuldinom, 2010.)
Linđo (s cellisticom Anom Rucner i ansamblom Linđo iz Dubrovnika, 2011.)
Romanca (s cellisticom Anom Rucner , 2011.)
Vivacissimo (s pijanisticom Marijom Pranjić, 2011.)
Zagreb voli Chopina (s pijanisticom Marijom Pranjić, 2011.)
Armand Assante voli Zagreb (2011.)
Zagreb – četiri godišnja doba (2013.)

Jakov Sedlar je od uspostave demokratske Hrvatske najaktivniji i najproduktivniji hrvatski redatelj i producent. Od hrvatskih državnih fondova nikada (osim za film „Četverored“) nije dobio potporu za realizaciju svojih filmova. Potrebna sredstva dobivao je od investitora i sponzora izvan Hrvatske, posebno iz Izraela i USA. Zbog svoga jasno izraženog političkog stava (pravo Hrvata na neovisnu hrvatsku državu neovisnu o bilo kakvim vezama s ex Jugoslavijom i idejom velike Srbije) našao se na meti kritike lijevo orijentiranih medija u Hrvatskoj. Najčešće su to bile neargumentifrane kritike od strane ekstremno lijevo orijentiranih novinara (Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boris Rašeta, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Nenad Polimac…) kojima nije bilo važno kakav bi film napravio Sedlar. Oni su na samu pojavu bilo kojega naslova pisali da se radi o lošem filmu. Nerijetko su ga optuživalči za povijesni revizionizam što je potpuno netočno. Lažno su ga optužili da je umanjio broj žrtava u ustaškom logopru Jasenovac, što je potpuno netočno. U to su se mogli uvjeriti svi koji su vidjeli filmove „Jasenovac- istina“ i „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj“. Sedlar nikada nije umanjio broj žrtava, ali je u filmu naveo sve brojeve koji su bili u opticaju od 1945. do danas. Također, njegovi kritičari optužili su ga da je falsifiirao podatke o postojanju jasenovačkoga logora u vrijeme Tita i Jugoslavije. Prema originalnim dokumentima koji su otkriveni u zadnje vrijeme, pokazalo se da je Sedlar bio u pravu. Također, isti kritičari pokušali su ga posvaditi s prijateljima u Izraelu kojih Jakov Sedlar ima uistinu mnogo. Među njima bili su i neki legendarni Izraelci: Ariel Sharon, Shimon Peres, Ezer Weizman, Rafi Eitan, Uri Dan, Ran Pecker, Yehudit Arnon, Gila Almagor, Jakob Agmon… U Izraelu, na temu Holokausta napravio je 19 filmova od kojih su svi prikazani u Tel Avivu, Jeruzalemu i Haifi.